DRUŠTVO: Koliko je važno inkluzivno obrazovanje?

Posted on feb 18, 2014 in Društvo | No Comments

 

 Kada god se pokrene tema osoba sa hendikepom to deluje kao deoba ćelija, jedna rađa još jednu, pa još jednu i tako u nedogled. Odlična stvar je to što nam razgranatost i složenost ove teme omogućava da stalno skrećemo pažnju na nove stvari.

Terminologija – invalid ili osoba sa hendikepom?

Da pomenemo za početak malo terminologije: Najlakše je dete (ili mladu osobu) koja ima neki oblik hendikepa okarakterisati kao „dete sa posebnim potrebama“ i „invalida“. Kao neko ko poseduje blaži oblik fizičkog hendikepa i koristi štake, odgovorno tvrdim da dete, a ni odrasla osoba sa hendikepom nema nikakve specifične i posebne potrebe, već jednake potrebama vršnjaka – da se igra, druži, odrasta, razvija se u intelektualnom i fizičkom smislu.

Kao što je ova konstrukcija neprikladna tako je i reč invalid,na nesreću, omiljena i podvlačim, gotovo jedina razumljiva ljudima. Navodim primer sa Exit-a 2013. koji sam posetila kao aktivista Udruženja studenata sa hendikepom. Trebalo je da uđemo u tvrđavu, bar donekle, kolima. Objašnjavamo policiji da smo mi studenti sa hendikepom, „Pustite nas pobogu, ja imam štake on ima kolica.“

–   Ne možemo.

Naginjem se kroz prozor i kažem: – Gospodine, mi smo invalidi.

–   A, invalidi! Ma pusti ih nek prođu.

Ili, iz dragog nam i dobro poznatog GSP-a, u kom sam jednom prilikom upala u ogromnu gužvu. Moja dobra prijateljica viče: „Izlaz!“. „Ne može“ odaziva se neko s početka autobusa. Ona se prodere: „Ma sklanjajte se, devojka je invalid!“ Da nisam videla, ne bih verovala da u onako punom autobusu ljudi mogu da naprave prostora. I izašla sam, naravno. Ali zato što sam invalid, a ne zato što sam obična studentkinja od dvadesetak godina. Da sam neko ko je samo studentkinja bez ovog dodatka, verovatno bi mi predstojalo desetominutno svađanje.

Iako je reč invalid prihvaćena u Srbiji u svim zvaničnim dokumentima, ipak je bolje reći osoba sa hendikepom. Zašto? Jer ako je sa hendikepom, to nas upućuje na zaključak da je samo jedan delić te osobe oštećen na neki način ili da ga ona otežano koristi, na primer, ne pomera šaku ili nešto slično. Nije cela osoba hendikep, nego jedan njen deo. Upamtite to.

Inkluzivno obrazovanje iz ličnog ugla

Nego, da se vratim na temu školovanja. Ako smo zaključili da imamo dete/ mladu osobu sa hendikepom, a ne invalida, da razjasnimo sada ukratko koliko bi dobro bilo da taj neko pripada redovnom sistemu školovanja.

Za ovo nemam bolji primer od ličnog, za koji verujem da če biti dovoljan. Krenula sam u redovnu školu, normalnu, što bi rekli obični ljudi. Nisam radila fizičko, i to je bilo jedino polje gde sam odudarala, ali u učionici, dok sam sedela na času, bila sam kao i drugi. Nisam se razlikovala ni po čemu, sve mi je dobro išlo, među prvima sam savladavala gradivo, vršnjaci su od mene, kao i od bilo koga drugog pozajmljivali olovke, prepisivali, terali me da im crtam za likovno. Tako sam veoma rano naučila da sam ravna svojim vršnjacima, i nisam razvila osećaj niže vrednosti, već sam naprotiv, rano počela da visoko vrednujem sebe i svoja dostignuća u školi. Za ovo su naravno bili zaslužni i roditelji koji su me podsticali i hrabrili na svakom polju za koje bih pokazala interesovanje.

Ovoliko potenciram osnovno i srednje obrazovanje među vršnjacima bez hendikepa da bih došla do srži ovog teksta, a to je upis na fakultet.

Kao neko ko je redovno završio i osnovnu i srednju školu, nisam imala problem da upišem fakultet, niti da položim prijemni veoma uspešno. Studiram na Filološkom fakultetu u Beogradu, i iako se suočavam sa mnogo prepreka svakog dana (pre svega arhitektonskih) nikada ne bih smela reći da mi je teško ili da sam nezadovoljna. Volim ono čime se bavim, književnost dakle, i srećna sam u ovome što sam, zadovoljna životom koji vodim, okružena ljudima koji me vole. Čini se da je ovo jedan redak lep primer koji ohrabruje. Da, ali da bi ih bilo još mnogo, naglašavam da smatram da nikada ne bih stigla do fakulteta da nisam prošla kroz redovan sistem obrazovanja sa vršnjacima bez hendikepa. Razvila sam osećaj pripadnosti, samopouzdanje, naučila sam da neke stvari radim bolje od drugih i da je moj rad cenjen na jednakom nivou kao i rad ostalih, stekla sam puno prijatelja i iskustava. Iznad svega, naučila sam da budem hrabra i da rizikujem, jer bez toga nema ničega u životu. I da, sve to, samo zbog obične osnovne i srednje škole, ne specijalne.

Kakva bi to inkluzija trebalo da bude?

Činjenica je da prihvatanje inkluzivnog sistema u našem sistemu obrazovanja nije lako. I ukoliko uzmemo u obzir da imamo nastavni kadar koji zna kako da postupa sa detetom sa hendikepom, moramo imati u vidu da je hendikep kod svake osobe različito manifestovan. On može biti mentalni, motorički itd. a to znači da nastavnik/ učitelj mora da bude spreman da nastavu prilagodi detetu u skladu sa njegovim mogućnostima i interesovanjima, da ga podrži i podstakne. Ovo podrazumeva spremnost i dovitljvost, maštovitost i snalažljivost nastavnika. Pored toga, on mora naći način da detetu sa hendikepom približi gradivo ali tako da ne usporava ostale učenike. U idealnom scenariju inkluzivne nastave niko ne bi trebao biti uskraćen na polju znanja, ni dete sa nekim oblikom hendikepa, a ni njegovi školski drugovi koji nemaju hendikep.

Naravno, ključni cilj inkluzivne nastave je izjednačavanje – u ovakvom sistemu obrazovanja deca bi veoma rano naučila da i ukoliko među njima postoje razlike, to ne treba da im smeta u druženju i igri.

Inkluzivnim obrazovanjem menjamo društvo u kom živimo

Ako želimo da nam se društvo promeni i oplemeni, da imamo još mladih sa hendikepom koji studiraju, zapošljavaju se i ne zavise ni od čijeg milosrđa i pomoći, već brinu sami o sebi jer imaju znanje koje im je donelo posao, moramo da pustimo našu decu sa hendikepom da zaborave da imaju neki nedostatak, makar za vreme časa od četrdeset pet minuta, kada će biti jednaki, kada će biti deo svega. Treba da dopustimo deci sa hendikepom da pripadaju, da bi odrasla u uporne mlade ljude koji ne odustaju od svojih snova. I najvažnije, da im damo šansu da od svojih snova i žive, ne samo u duhovnom već i u egzistencijalnom smislu.

 Milanka Lana Nikolić


Leave a Reply